Postporođajna depresija i naša društvena uloga u njoj

Postpartum ili postporođajna depresija tema je o kojoj već godinama sve češće pišemo i čitamo, ali i ona kod koje ćemo uvijek nabasati na komentare - “sada sve žene imaju postpartum depresiju” ili “u moje vrijeme ovog nije bilo”. Iako je većina tih omentara napisana podrugljivo, iz povrijeđenog ega, manjka empatije, a i nerazumijevanja problematike, važno je da ih sagledamo i vidimo što zapravo leži iza njih. Mogu li takvi, naizgled pogrdni i nebitni komentari, biti poziv na introspekciju, analizu situacije i društva te poziv na to da budemo bolji? Ja vjerujem da mogu.

Neizbježna je realnost da je danas postporođajna depresija sve češća. Razloga za to može biti mnogo. Općenito postoji porast u učestalosti drugih mentalnih teškoća koje same po sebi povećavaju šanse za razvijanje raznih postporođajnih poremećaja raspoloženja. Naravno, imamo i taj faktor da se o svemu ovome više priča i educira, što znači da žene (srećom) češće prepoznaju problem, potraže pomoć te dobiju dijagnozu. No, što se skriva iza “sada sve žene imaju postpartum depresiju” i “u moje vrijeme ovog nije bilo”? Što se promijenilo zadnjih godina da sve više žena pati od ovog često tihog, a iznimno teškog problema?

Zašto nam se čini da je postpartum depresije sve više? Što se promijenilo?

Za početak, promijenio nam se način života. Od života u bliskim zajednicama koje su funkcionirale po principu podrške i uzajamne pomoći, danas uglavnom živimo poprilično izolirano, odvojeni od obitelji, prijatelja i zajednice. Žena nakon poroda najčešće bude sama doma uz malu bebu i u tom periodu se treba oporavljati od trudnoće i poroda, upoznavati to novo biće, ispunjavati mu svaku potrebu i pronaći sebe u toj novoj ulozi. Ponekad žene imaju podršku partnera koji ostane doma u prvim danima i to je neizmjerno vrijedno, no često ne traje dugo niti partner može biti “plan postpartuma” u smislu da se obaveze preusmjere na njega. I on u tom periodu treba upoznati svoje dijete i povezivati se sa bebom.

Nekoć je bilo normalno da obitelji u babinju svakodnevno nosimo svježe, domaće obroke, da netko “iz sela” preuzme brigu o starijem djetetu te da netko preuzme kućanske poslove dok se majka oporavlja i posvećuje djetetu. Danas smo ne samo izgubili to selo koje fizički i konkretno pomaže, nego smo izgubili i podršku bližnjih koji bi došli mami raditi društvo, saslušali je i pomogli joj da navigira kroz taj osjetljiv period.

Vraćajući se na hranu, većina nas nije niti svjesna koliko je kvaliteta namirnica opala u zadnjih nekoliko generacija te da su i same namirnice nekada imale veću nutritivnu vrijednost no danas, a kad k tome zbrojimo i sve lošije prehrambene navike, ogotovo u emocionalno i energetski zahtjevnim periodima, imamo recept za problem. Kroz svoj rad kao postpartum doula često vidim posezanje za onim što će nas brzo zasititi i dati nam energiju pa se prehrana mame u postpartumu svede na pekaru, instant obroke, kavu i šećer. Kada zapadnemo u takve nutritivne deficite (zbog trudnoće, poroda, dojenja i neadekvatne prehrane), kognitivne funkcije, uključujući i mentalno zdravlje, itekako stradaju i korelacija je direktna!

Dodamo li još i šećer i kofein organizmu koji se ne samo oporavlja, već u kojem hormoni osciliraju kao nikad u životu – ne možemo se čuditi što se osoba teško nosi sa svakodnevicom. U tu jednadžbu dodajmo mamu koja se osjeća usamljeno, koja se boji jer ne zna što radi, koja se osjeća neviđeno... Mamu koja nema kada odmoriti, nema se kada otuširati u miru, sjesti sa svojim mislima. Možda imamo i mamu koja je na porodu prošla kroz traumu (što je nažalost kod nas još uvijek česta realnost)...

Sjećam se kada smo na fakultetu učili o Maslowljevoj hijerarhiji potreba u kojoj je objašnjeno kako se ljudima moraju ispuniti temeljne potrebe kako bi se osoba u svojoj suštini osjećala dobro i imala mogućnost za samoaktualizacijom (rješavanje roblema, proaktivnost, motivacija, kritičko razmišljanje, kreativnost i slično).

Ako želimo da mama bude dobro i da bude sposobna nositi se sa svim izazovima, prvo se trebamo zapitati jesu li mami emeljne potrebe ispunjene. Ako nastavljamo gledati po ovoj teoriji, krenuvši od najbazičnijih (fizioloških) potreba – ima li mama mogućnosti za odmor? Redovitu i nutritivno bogatu prehranu? Vrijeme za obavljanje higijene i nužde redovito i u miru? Idemo na iduću kategoriju – sigurnost. Osjeća li se mama sigurno u svom okruženju? Može li zaista dopustiti svom tijelu oporavak? Mora li se stresirati oko životnih i egzistencijalnih aspekata? Ako je bilo koji od ovih odgovora ne, ako majci nisu ispunjene snovne potrebe, kako možemo očekivati od mame da bude dobro?

Koliko je važna emotivna potpora?

Nakon toga promatramo ljubav, pripadanje i poštovanje. Kao što same riječi kažu, osjeća li se majka voljeno i prihvaćeno? Ima li podršku bližnjih? Osjeća li se viđeno, bitno i vrijedno? Ako je mama izolirana, ako se osjeća odbačeno ili odsječeno, pogotovo ako k tome prerađuje traumu, može li ona zaista biti dobro?

No, nije sve danas lošije no što je bilo prije. Trebamo skrenuti pažnju na to da su nam borba za ženska prava, a i moderni napredci, omogućili da otvorenije pričamo o određenim problemima, lakše potražimo pomoć, maknemo stigmu s teme mentalnog zdravlja, a i omogućen je bolji pristup informacijama, što je definitivno jako bitan napredak i boljitak za sve žene diljem svijeta. Kad god pričamo o temi kao što je postporođajna depresija, moramo gledati širu sliku i slagati priču o tome zašto je do toga kod neke žene došlo. Faktora je mnogo – oscilacije hormona, osobne predispozicije, nutritivni deficiti, umor, trauma, stres... Kada se pitamo zašto toga ima sve više i zašto to sve češće susrećemo, umjesto da krivnju svaljujemo na majku ili na “trendove”, idemo situaciju prvotno pogledati kroz prizmu empatije, a zatim i kritičkog osvrta na današnji način života te kako mi kao društvo snosimo dio te odgovornosti.

Jer, na kraju dana, mi ljudi smo društvena bića – to nam je upisano u genom i nešto je od čega nije moguće pobjeći čak ni modernizacijom i digitalizacijom društva. Odgovorni smo jedni za druge i imamo puno veću moć no što mislimo. Zaista možemo biti ta promjena koju želimo vidjeti oko sebe. Promjena koju želimo za sebe, za naše prijateljice, sestre, kolegice i kćeri – promjena koja kreće od nas. Što možemo?

Osim da otvoreno, bez stigme i tabua pričamo o mentalnom zdravlju i potičemo ljude da potraže pomoć kada im je potrebna, možemo i sami pružati podršku. Naša podrška, bilo fizička ili emocionalna, jednoj mami može biti “make it or break it” trenutak u njezinom postpartumu i dobrobiti. Ako nisi sigurna kako biti podrška novoj mami (a time i bebi i cijeloj obitelji jer – ako je mama dobro, beba je dobro), slobodno baci pogled na ovu kolumnu ( gdje sam predložila konkretne savjete koji mogu biti od pomoći. Ako negdje uočiš komentar “sada sve žene imaju postpartum depresiju” ili “u moje vrijeme ovog nije bilo”, slobodno podijeli ovaj tekst. Tko zna, možda nekoga potaknemo na razmišljanje i promjene.

Piše: Una Pašić Gregović, doula i edukatorica
Photo: Stoodio Soo
Web: www.una-bridged.com  
Instagram: https://www.instagram.com/una.bridged/

Powered by:

www.intimina.com     
https://www.instagram.com/intimina/    
https://hr-hr.facebook.com/IntiminaHrvatska/