Poboljšava li ljubav seksualni život žene?

Ljubav. Osjećaj najviše instance svih živih bića na planeti. Osjećaj koji cijene oni koji su ga istinski iskusili i podcjenjuju oni koji nisu imali tu sreću. Osjećaj koji nam može donijeti neopisivo puno sreće, ali i mnogo boli. Milan Kundera napisao je da je ljubav bol, kao i mnogi pisci prije njega. Najljepša svjetska književna djela napisana su potaknuta ljubavnom boli – od Petrarkinog Kanconijera, preko Shakespeareovih soneta i Goetheovih Patnji mladog Werthera, do postmodernističkih romana poput Marquezove Ljubavi u doba kolere. Osoba koju najviše volimo i koju smo pustili u život i srce, ona kojoj smo se istinski prepustili, može nas, ujedno, najviše povrijediti

Ljubavna veza ne može svaki dan biti savršena, praktična i opuštajuća. Veza je kompromis, nesebično davanje i konstantan rad na sebi kako bismo uvijek bili funkcionalni za osobu koju volimo. Nedovoljno zreli i neiskusni ljudi, kad naiđu na problem u vezi, umjesto da ga prihvate i pokušaju riješiti, bježe od njega tražeći utočišta u izvanjskim ljudima i situacijama gdje se problemi ne pojavljuju. Namjerno stavljaju ružičaste naočale, ne želeći se prepustiti svim vrstama životnih iskustava. Život bez izazova ne postoji pa nije stvar u tome koliko ih imamo ni kada se pojavljuju, nego na koji se način nosimo s njima. Ta me činjenica navodi da se zapitam sljedeće.

Ako je ljubav ponekad bol, koliko je kompatibilna sa seksualnošću? Ne bi li seksualnost trebala biti isključivo užitak lišen boli? S druge strane, nije li seksualnost najljepša onda kad je nadograđena ljubavlju? Ljubav i seksualnost na prvi su pogled vrlo spojive, ali ako uđemo dublje, možda ipak nespojive stvari.

U svojim tekstovima mnogo sam puta spomenula da su i muškarci i žene emotivno uglavnom monogamni (s izuzetkom poliamoričnih ljudi kojih je sve više, od milenijalsa nadalje), ali tjelesno nas je većina poligamna. Razlika je u tome što muškarci, u potrebi za tjelesnom poligamijom, prednjače, a i kroz povijest su ju više prakticirali. Žene su po tom pitanju bile opreznije i suzdržanije jer ih je odgoj djece obvezivao na to, kao i većina religija koje potiču žene na isključivu tjelesnu monogamičnost, da ne spominjemo Isusovu majku kojoj čak ni taj jedan nije bio potreban.

U svojim 20-ima i prvoj polovici 30-ih, znala sam imati problem s tim da su mi neki muškarci s kojima sam spavala, željeli dati ljubav ili je tražili od mene, ali ona mi nije trebala pa je nisam imala potrebu ni pružiti. Nisam se osjećala dovoljno zrelom za takvu vrstu odnosa. Čak mi se, u nekim trenucima, takva razmjena činila smiješnom, o čemu tematiziram u svom romanu Žena robot. Provoditi mladost u zreloj vezi, planirati brak i djecu? Takav scenarij nije mi dolazio u obzir. „Za to postoje kompatibilnije godine“ – govorila sam si. Do danas smatram da ljudi u brakove ne bi trebali ulaziti prije 40-e godine života jer mnogi tek tada uspiju izgraditi i „posložiti“ sebe. Svjesna sam da se sve više parova na brak odlučuje isključivo zbog djece i funkcionalnosti koje time dobivaju državnim zakonima.

Kako su godine prolazile i kako sam gradila sebe, školujući se i studirajući, bivajući financijski neovisna i postepeno ostvarujući karijeru onako kako sam zamišljala - od novinarke i radijske voditeljice, preko profesorice u školama, do seksualne edukatorice, shvatila sam da, postizanjem zacrtanih ciljeva, sve više postajem spremna biti u ozbiljnoj vezi koja podrazumijeva ljubav i u kojoj seks nije samo tjelesni užitak, nego i duhovno-emotivno davanje sebe. Suprotno pak tome, u drugoj polovici 30-ih me seksualno privukao muškarac od kojeg nisam mogla dobiti ljubav kakvu želim. Seks nam je bio odličan, ali on naprosto nije bio spreman za nešto ozbiljnije.

Oba spomenuta stanja su pomalo zbunjujuća jer smatram da je prirodnije kad u životu imamo i ljubav i seks u jednoj osobi. Koliko je to prednost, a koliko nedostatak, dopustite da obrazložim u daljnjem tekstu. Svakim danom potvrđujem si da žene puno lakše izražavaju seksualnost kad je povezana s emocijama. Muškarci, ako mislite da ijedna žena liježe s vama da nikad ne bi primila emocije (osim ako se radi o prostitutki), varate se. Emocije su nam utkane u DNK. Nesvjesno su nam povezane sa spolnim organima i nećemo ih se tako lako moći „riješiti“ u seksu još desetljećima.

Kad je žena seksualno zadovoljena od muškarca koji joj se sviđa i kojem je stalo do nje, ona se vrlo lako veže i želi s njim planirati budućnost. S obzirom na uniseks stoljeće u koje smo zakoračili, takvo ponašanje sve više prakticiraju i mladi muškarci, ali u mojoj generaciji i generaciji mojih roditelja, kamoli baka i djedova, nije bilo mnogo takvih slučajeva. Patrijarhat je od muškaraca zahtijevao da budu jaki i racionalni, što je emocije posve marginaliziralo, uključujući kad su iste bile povezane s užitkom. To je jedan od razloga zašto se muškarci lakše upuštaju u nevjeru te iz nje lakše izlaze, čak i bez grižnje savjesti. Preljub im ne znači puno jer ga uglavnom ne prakticiraju na emotivnom nivou.

Muškarci će puno brže i lakše pristati s nekim na seks bez emocija, pogotovo kad imaju ljubavnu partnericu s kojom im nedostaje samo seks. A s kim će varati? Sa ženama koje ili ne znaju što je ljubav jer je nikad nisu osjetile ili s onima koje, samo prividno, ne pokazuju emocije jer ispipavaju teren i taktiziraju (nazovimo ih sponzorušama i obranimo ih činjenicom da ih je proizveo kapitalizam).

Dok sam u vezi, partner mi je uglavnom jedini izvor maštarija kad posežem za masturbacijom. Masturbiram ako mi, nakon seksa, treba još (žene su orgazmičnije od muškaraca i kroz dan mogu doživjeti veći broj orgazama) ili kad partner fizički nije pored mene zbog putovanja, posla i sličnog. No, tada ga svakako imam potrebu upoznati s mojim aktivnostima, kao i s maštarijama koje pritom koristim. Volim kad ga to zanima i kad odobrava moje samostalne hedonističke trenutke koje njega ni za što ne uskraćuju.

Ako imam partnera koji nema problem s tim da maštam o drugim muškarcima ili imam s njima cyber seks, tada se rijetko tome prepustim, a ako mu pak to smeta, tada mi je isključivo on fokus – maštanje o našim prethodnim seksualnim seansama ili gledanje video snimaka koje pritom snimim. Potonje mi je najpraktičnije jer je jasan prikaz onoga što me ionako uzbudilo, a što sada mogu gledati kao promatrač. S obzirom na to da uvijek imam muškarca koji me iznimno seksualno uzbuđuje, takvi su mi videi puno privlačniji od gledanja pornografije ili cyber seksa s drugim muškarcima. Vrlo zanimljiva stvar je da, nakon što prekinem vezu, ti isti videi postaju mi nefunkcionalni za masturbaciju, pogotovo kako sam sve manje fokusirana na odnos s bivšim partnerom.

Danas seks puno radije prakticiram kad sam u vezi i kad je povezan s ljubavlju. Tada se osjećam prirodnije, nego kad ga realiziram van ljubavnog odnosa. Mislim da više nikad ne bih mogla niti htjela imati seks bez emocija.

Kad retrospektivno sumiram ukupnost mojih seksualnih odnosa, postavljam si pitanje - je li mi seks bio bolji kad je bilo ljubavi ili kad je nije bilo? Objektivno gledajući, teško je reći. Neke od najuzbudljivijih stvari probala sam s muškarcima s kojima nije bilo ljubavi; upravo nam je odsustvo emocija dalo hrabrosti da se odvažimo ići korak dalje. Takav „kompromis“ ni jedan partner koji me volio nije mogao napraviti. Je li uzrok tome bio njihov ego, ponos ili možda nedovoljno ljubavi, dalo bi se razmotriti. Ne bi li netko tko te istinski voli, poželio da ostvariš apsolutno sve svoje seksualne maštarije? To je, također, vrlo diskutabilno.

Dolazim do zaključka da nas prava ljubav može itekako udaljiti od slobode koja je potrebna za potpunu realizaciju naših nagona i ostvarivanje seksualnih maštarija. Je li ljubav toga vrijedna, neka procijeni svatko za sebe.

Piše: Marina Krleža

Web stranica: www.lelo.com
Instagram: https://www.instagram.com/lelo_official/
Facebook: https://www.facebook.com/LELO.Official/